PSIHIJATAR O DUŠEVNIM BOLIMA VUKOVARACA
(izvor: "Vukovarske novine", članak objavljen 17.06.2005)
S dr. Nikolom Drobnjakom, šefom vukovarskog Psihijatrijskog odjela razgovarali smo o trenutnom stanju psihe velike većine stanovnika vukovarskog kraja, koji su na različite načine bili izloženi ratnom stresu. Dr. Drobnjak govori o (ne)zacjeljivanju psihičkih rana 14 godina poslije stravičnih iskustava i proživljenih ratnih trauma. Narušenoj obitelji. Sve učestalijoj depresiji mladih koji u vlastitom beznađu, oskudici i apatiji društva, nerijetko posežu za drogom, alkoholom. Pa i agresivnošću.
Piše: Željka Kraljić
Snimak: Z.Goman
PTSP broj 1.
- Vukovar ima, moram naglasiti, šaroliku lepezu psihijatrijskih dijagnoza. Iz svega toga svakako 'strši' posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), što i ne čudi, ako se uzme u obzir rat, potpuno nenormalno stanje, fizička i psihička zlostavljanja. Zabrinjava što je veliki dio mladih prošao psiho traumu u nezrelim godinama. Tek sada vidimo odstupanja u njihovu ponašanju, zlouporaba opojnih sredstava, alkoholizam, agresivnost a možemo ih vezati uz ratni traumatizam. Događaju se vrlo ružne stvari.
O kakvim je sve duševnim bolestima zapravo riječ?
Osim PTSP-a koji dominira, tu su prvenstveno depresivni poremećaji, bilo da je riječ o prolaznim depresivnim epizodama ili kroničnoj depresiji. Shizofrenije su standardne. Potom razni neurotski poremećaji.
Što kažu brojke?
U svibnju je pregledano 600-tinjak pacijenata. Točan podatak koliko ih je prošlo kroz ambulantu, Psihijatrijski odjel, bolnicu, ne znam. Govorimo o stotinama ljudi. Odjel u Vukovaru ima 22 kreveta. U zadnje vrijeme imamo više pacijenata nego kreveta. Oko 20 posto ih ima shizofreniju, isto toliko PTSP, 15 posto otpada na depresiju. Određeni se broj pacijenata liječi od alkoholizma. Često imamo povezanost PTSP i alkohola, jer alkohol 'topi' strah, opušta. Hospitalizirali smo i nekoliko pokušaja suicida. Konzumenata droga koji su završili u bolnici jer su došli u krizu. Ovisnost, naime, ne traje 21 dan koliko mogu biti na odjelu, već se liječi godinu i više. Nešto je pacijenata koji su u senilnoj ili pred senilnoj demenciji. Znači, ljudi starije životne dobi, oko 80 godina, koji se gube, ne znaju tko su, niti gdje se nalaze. Tragično je kada su to osobe s 50 godina. Rijetko se javljaju djeca. Dok sam radio u Vinkovcima imali smo češća javljanja djece zbog, primjerice noćnih mokrenja koja su u pravilu psihogene naravi. Anoreksiju i bulimiju u Vukovaru, hvala Bogu, za sada nismo imali.
Liječenje (nevidljive) duše
Kako pomoći takvim osobama? Primjerice, oboljelom od PTSP-a?
Psihičke rane teško zarastaju. Bez obzira na psihijatrijsku podršku, medikamente, individualne i skupne tretmane, jednostavno imate dojam da kod nekih osoba niste napravili pomak. Liječimo dušu a nismo je vidjeli. Mislim da je to naporan posao. Neka se ne uvrijede kolege iz drugih krajeva Hrvatske ali teško je biti psihijatar na ovom području. Jer i na nama samima rat je ostavio određenih tragova. Teško je stoga slušati bolesnika koji pred tobom iznosi teške traume koje sežu unatrag deset i više godina, te tegobe koje su prisutne kao posljedica rata. Mislim da izvan bolničko liječenje igra važnu ulogu u cjelokupnom liječenju, konkretno oboljelog od PTSP-a. Treba privući što veći broj osoba. Jer, morate znati, nije samo jedna osoba oboljela, bolesna je cijela obitelj. Kroz obiteljsku terapiju, druženja, skupnu terapiju, izaći iz svojih domova, razgovarati, podijeliti radost i tugu, to je bit. Podijeliti s nekim nešto. Animacija ljudi može polučiti pozitivne pomake.
Može li se izliječiti bez pomoći psihijatra?
U početku je nužno potražiti stručnu pomoć. Najgore je ako se osoba izolira iz društva. Mora pronaći snage, ono nešto, i ponovno se uklopiti u normalan način življenja. Poslije više nekakva psihijatrijska pomoć neće ni biti potrebna.
Jesu li lijekovi nezaobilazni u ozdravljenju?
Neophodni su u onim fazama kada se bolest pogoršava. Ako postoje tvrdokorne nesanice, košmari, morate joj dati sedativ da ipak takva osoba odspava nekoliko sati kako bi mogla primjereno funkcionirati. Međutim, rad na sebi, samopomoć, radna motiviranost, bavljenje hobijima, svojom obitelji mogu puno više pomoći. Ne treba se opterećivati stvarima koje su iza nas, treba gledati u budućnost. Uvijek treba pronaći nekakvu svijetlu točku koja će nas vući naprijed. Izvor napajanja naših baterija za daljnji život.
Na marginama društva
Često spominjete obitelj. Koja je njezina uloga u svemu tome?
Ljudi koji su dugo bili izvan svojih obitelji, njihov je povratak težak. Veze između supružnika su narušene. Oni više ne znaju živjeti zajedno. Žive jedni pored drugih a ne jedni s drugima. Kada govorimo o obitelji oboljelih osoba, ona mora naučiti živjeti s takvom osobom. Što je jako bitno, bilo bi dobro uključiti cjelokupnu obitelj u jedan tretman, gdje će uz stručnu pomoć naučiti pomagati jedni drugima. Mislim da bi time prevenirali pojavu suicida kao konačnog rješenja kada se više ne vidi izlaz.
Pokazuje li društvo sluha za oboljele od PTSP-a?
Nije rješenje oboljele od PTSP-a, pogotovo mlade ljude, gurnuti u mirovinu. Što će mladi čovjek u mirovini? Njima društvo treba ponuditi radno mjesto, gdje mogu odgovarajuće funkcionirati. Imali bi osjećaj vrijednosti. Bili bi okupirani određeni broj sati, ne bi razmišljali o svojim traumama. Osjećali bi da ih netko treba. Ovako, dane provode uglavnom u zatvorenim prostorima, razmišljaju o ratu, opterećeni novčanim teškoćama. Sve to skupa stvara depresivno ozračje u kojem je teško živjeti.
Mladi u raljama narkomanije
Spomenuli ste mlade koji se sve više odaju opojnim sredstvima, alkoholu, postaju agresivni..
Područje Vukovara ima veliki broj mladih konzumenata opojnih sredstava. Kao psihijatar radim u županijskom Centru za borbu protiv droga u Vinkovcima, gdje imamo evidentirano 540 ovisnika, 170 ih je na heroinu. Međutim, to je samo vrh sante leda, jer kolika je stvarna brojka, pitanje je pomnožiti 540 s 3 ili s 5. Najmlađi konzument ima 13 godina. Droga se spušta među osnovnoškolce. Uživanje marihuane i ekstacya kod mladih je izrazito učestalo.
Je li razlog tomu gubitak nade i vjere u budućnost, pristojan životni standard poslije završetka škole?
Jedan od razloga. Drugo, dio mladih koji je bio u progonstvu jednostavno je bačen u velike gradove. Tamo su se navikli konzumirati drogu, povratkom su samo nastavili. Treće, nalazimo se na tzv. balkanskoj ruti kojim droga kola za Zapadnu Europu, dio droge koji dolazi s istoka, sasvim sigurno, ostaje i na ovom području. I u konačnici, cijena droge, pogotovo marihuane, ekstazyja, pada. Sve je dostupnija, a ponuda joj raste.
Roditelji obično kasno primijete problem?
Bez obzira na stručnu naobrazbu roditelja, obično prođe 3 do 5 godina da roditelj primijeti da mu dijete uzima neku vrstu droge. Zatim, kroz različite tribine, predavanja, ankete pokazuju da je edukacija, kako roditelja, nastavnika, tako i samih konzumenata neodgovarajuća. I da jednostavno vi možete gledati u svoje dijete a da ništa ne primijetite jer ne znate što trebate gledati. Veliki je problem, ustvari, raspad obitelji. Obitelji više ne funkcioniraju zajednički. O tome se vodi premalo računa. Živimo jedni pored drugih. Očekujemo da društvo baš sve riješi a to je nemoguće. Treba pokazati volje i učiniti iskorak samoorganiziranjem.
Dakle, narušene su temeljne obiteljske vrednote?
Apsolutno. Demokracija ne znači konfuziju. Demokracija znači da svatko može reći ono što misli ali se mora ponašati prema nekakvim normativima. Mora postojati određena hijerarhija, i u obitelji i u društvu. Mi možemo doći u konflikt, ali to ne znači da se trebamo svađati. Ljudi se posvađaju, ne komuniciraju više, raziđu se. To nije dobro. Mi samo imamo različita mišljenja o istoj stvari. Idemo sada tražiti gdje imamo isto mišljenje. Gdje se dodirujemo, i onda se iz toga izrodi pravo rješenje.
Krvna slika društva
Na kraju, kakva bi bila dijagnoza današnjeg društva? Živimo li u 'bolesnom' okruženju?
Svojedobno je skupina stručnjaka, među kojima sam bio, radila jednu anketu. Uključeni su ljudi iz različitih sfera – školstvo, zdravstvo, društvene djelatnosti. Poslije toga smo, od dobivenih rezultata, sačinili zdravstvenu sliku Županije. Problem broj jedan – znači na što su se ljudi najviše žalili – depresija. Zanimljivi su bili odgovori mladih. Njima je sve 'bed', nemaju kamo izlaziti, ništa ih ne zanima, ništa im se ne nudi, stari misle samo na sebe. Drugim riječima, i kod mlade generacije vlada osjećaj izgubljenosti i depresivnosti. Moram priznati da nas je pomalo iznenadio ovakav rezultat ispitivanja.
Rad psihijatra
Psihijatrijska ambulanta u Općoj bolnici Vukovar radi u pravilu prijepodne, utorkom i četvrtkom poslijepodne. Dežurni telefon 032/ 452 054.
Centar za liječenje ovisnosti
Županijski Centar za liječenje ovisnosti, Duga ulica 43, Vinkovci, radi svakoga dana od 12 do 20 sati. Osim petka, kada radi prije podne. Telefoni: 032/ 334 715, 334 714. Sve su usluge Centra, razgovori sa stručnjacima, testiranje na sve vrste droga, potpuno besplatne. Nije potrebna uputnica, niti zdravstveno osiguranje.
Simptomi PTSP-a
Simptomi su različiti, tvrdi dr. Drobnjak. Osoba je podražljiva, lako 'plane'. Pokazuje sklonost samoizolaciji, ima probleme sa spavanjem, košmarne snove, s ratnom tematikom. Obično je depresivna. Teški je oblik, trajna poremećenost osobnosti. Javlja se i tzv. fluktuirajuća agresija, koja može ići prema van ili unutra. Znači, osoba pokazuje agresiju prema nekome. Ili prema sebi, onda može doći do suicida.
